Željka Bašanović Marković

Моја слика
Najstarija kratka priča na ovom blogu objavljena je 1994 god. sa konkursa gde su žirirali David Albahari, Mihajlo Pantić i Vasa Pavković. Sa tog konkursa štampan je zbornik priča pod nazivom: "Nisam tu ali radim na tome" Ta priča od koje je sve počelo zove se "Ritual" i može se pročitati na ovom blogu. Nakon te objavljene priče nizale su se i ostale ...

среда, 20. октобар 2021.

Književni pregled u izdanju Alme i moje dve priče...

Kratke priče na jednoj strani 
short stories on one page










KOLEVKA

 

 

Stari kažu: "Kakva te kolevka zaljulja, takva te motika zakopa."

Naše selo je toliko malo da se ni pokojniku ne vraća čak ni pod zemlju u njega.

Kuća u kojoj sam rođen  blizu je reke Skrapež ponosa svih meštana Glumača, malog sela sa brdima i kosinama severno od Požege. Moje detinjstvo bilo je bezbrižno dok sam bio pod okriljem sela i išao u dvogodišnju seosku školu.

Igre na potocima zamenili su mi  na prečac velikim gradom.

Imao sam devet godina kad su me upisali u treći razred osnovne škole u Požegi.

Onako bosonog utrčah pravo u cipele dva broja veće. Moji su prodali kravu da bi me spremili.

Odveli su me u školu rođaci koji žive u gradu.

Pokazali mi učionicu i upoznali sa učiteljicom. Blaga i prijatna žena blajhane kose koju do tad nisam viđao. U selu su se žene retko farbale.

Mali, naivan i zbunjen ostao sam sam.

Časovi su trajali do popodne. Tog prvog dana jedva me je mesto držalo. Sve sam gledao i upijao ali nisam imao mira, čak mi je pomalo bilo i dosadno.

Velika škola na dva sprata sa puno učionica i đaka bila je za mene kao svemirski brod, ali umesto da poletim nekako me je sabijalo svo to prostransvo zatvorenog prostora.

Da protegnem noge pitah da li mogu da odem u wc. Učiteljica mi je dopustila i ja izađoh.

Tek kad sam krenuo da se vraćam shvatih da ne znam koja je moja učionica.

U panici otvarah sva vrata redom ali nepoznata lica koja sam viđao pojačavala su moj strah i paniku.

Zaboravio sam i koji sprat je bio pa sam tako tumarao sam po školi.

Već na ivici plača otvorih vrata iza  kojih konačno ugledah moje odeljenje....

Onako isprepadan izlanuh se rečima: "Tuj si Žujka, krvavu ti neđelju!"

Svi su se smejali učiteljica nije mogla da ih smiri....

Od tog dana svi su me zvali seljačić Žujka.

Patio sam za Glumačom i u toj patnji postao sam građanin drugog reda.

Selo me nije htelo jer me je grad iskvario a grad je tvrdio da nisam dovoljno pokvaren da ne budem seljak.

U toj bici opet sam  se izgubio.

Niđe vrata, krvavu ti neđelju...




                                   GLAD  




Usnulo jutro bori se da ne ostane u noći.

Borim se i ja.

Dok gledam kako sviće polako me osvaja glad.

Putuje direktno do mozga.

Glad osvaja site od nervoze i životne gorčine. Tako im ubrizga malo endorfina u centralni nervni sistem.

Danas sam pacijent sopstvenog života.

Pokušava da me izleči kao gerantološka sestra starog i nemoćnog bolesnika.

Skrećem pogled na još uvek otvoren prazan orman.

Pokupio je sve stvari, čak i moje, valjda za uspomenu.

Možda iz pakosti.

Moraću u kupovinu u nekim ritama. Samo kad bih  ukrotila ovu glad.

Razdire mi čitavu utrobu i cepa bolovima svaku misao.

Sedam u auto i vozim nasumično. Trube mi i psuju...

Ne obazirem se. Žurim da stišam ove glasove u sebi. Da nahranim bes, sujetu, bol, mržnju, malodušnost.

I dok se gledam u ogledalu butika vidim ženu u novim stvarima.

Ne prepoznajem sebe. Tuga se ne vidi od skupih stvari

Okrećem se, njišem , pućim usne i ludiram se.

Mlada sam još uvek. Sve dok platna kartica prekraja sve duševne nedostatke.

Plaćam sreću zajedno sa garderobom. 

 

 




понедељак, 18. октобар 2021.

kratka priča "Šešir"

Kratke priče na jednoj strani 
short stories on one page













Šešir

Samo bi Rembrant znao naslikati toliko bora koliko je njegovo lice život izvezao, gusto kao goblen.

Oči su mu jedino  odavale živost. Caklile su se ispod teških smežuranih kapaka koji kao da nisu pripadali tim mladim očima. Malo izbačena gornja usana stvarala  je zabrinut izraz lica. Možda je to bilo i zbog retkih sedih brkova koji su kao visibabe visili nadole.

Pamtim da je uvek nosio šešir, štofani, crni. Često bi saginjao glavu kad ga potrese priča i onda se nije mogao videti tužni izraz lica ni bol u očima. Taj šešir bio je maska za svet.

Vezao se za njega kao da je deo tela koji mu nedostaje.

Mlada gola žena sela je na zatvoren klavir ispred njega. Toplota kože već je pravila mrlјe na lakiranom drvetu. Znojila se.

„Hajde, šta čekaš!? Slikaj me!“ Podviknula je starcu. Na desnoj butini imala je plavu podvezicu, to joj je bila jedina garderoba.

Uzeo je u ruke fotografski aparat i nanišanio je. Ruke su mu drhtale, nikako nije mogao da nađe pravi ugao.

Najzad je skinuo šešir sa glave i pružio ženi.“ Evo ti, stavi ga ispred međunožja“, reče joj promuklo.

Sevnula je blenda kao da je šešir konačno dobio pravu priliku.

 

Kratke priče

Zagrljaj

Kratke priče na jednoj strani  short stories on one page Objavljeno na sajtu "Čudo" Zagrljaj   Otac je znao da pravi male svir...