Željka Bašanović Marković

Моја слика
Najstarija kratka priča na ovom blogu objavljena je 1994 god. sa konkursa gde su žirirali David Albahari, Mihajlo Pantić i Vasa Pavković. Sa tog konkursa štampan je zbornik priča pod nazivom: "Nisam tu ali radim na tome" Ta priča od koje je sve počelo zove se "Ritual" i može se pročitati na ovom blogu. Nakon te objavljene priče nizale su se i ostale ...

среда, 20. октобар 2021.

Književni pregled u izdanju Alme i moje dve priče...

Kratke priče na jednoj strani 
short stories on one page










KOLEVKA

 

 

Stari kažu: "Kakva te kolevka zaljulja, takva te motika zakopa."

Naše selo je toliko malo da se ni pokojniku ne vraća čak ni pod zemlju u njega.

Kuća u kojoj sam rođen  blizu je reke Skrapež ponosa svih meštana Glumača, malog sela sa brdima i kosinama severno od Požege. Moje detinjstvo bilo je bezbrižno dok sam bio pod okriljem sela i išao u dvogodišnju seosku školu.

Igre na potocima zamenili su mi  na prečac velikim gradom.

Imao sam devet godina kad su me upisali u treći razred osnovne škole u Požegi.

Onako bosonog utrčah pravo u cipele dva broja veće. Moji su prodali kravu da bi me spremili.

Odveli su me u školu rođaci koji žive u gradu.

Pokazali mi učionicu i upoznali sa učiteljicom. Blaga i prijatna žena blajhane kose koju do tad nisam viđao. U selu su se žene retko farbale.

Mali, naivan i zbunjen ostao sam sam.

Časovi su trajali do popodne. Tog prvog dana jedva me je mesto držalo. Sve sam gledao i upijao ali nisam imao mira, čak mi je pomalo bilo i dosadno.

Velika škola na dva sprata sa puno učionica i đaka bila je za mene kao svemirski brod, ali umesto da poletim nekako me je sabijalo svo to prostransvo zatvorenog prostora.

Da protegnem noge pitah da li mogu da odem u wc. Učiteljica mi je dopustila i ja izađoh.

Tek kad sam krenuo da se vraćam shvatih da ne znam koja je moja učionica.

U panici otvarah sva vrata redom ali nepoznata lica koja sam viđao pojačavala su moj strah i paniku.

Zaboravio sam i koji sprat je bio pa sam tako tumarao sam po školi.

Već na ivici plača otvorih vrata iza  kojih konačno ugledah moje odeljenje....

Onako isprepadan izlanuh se rečima: "Tuj si Žujka, krvavu ti neđelju!"

Svi su se smejali učiteljica nije mogla da ih smiri....

Od tog dana svi su me zvali seljačić Žujka.

Patio sam za Glumačom i u toj patnji postao sam građanin drugog reda.

Selo me nije htelo jer me je grad iskvario a grad je tvrdio da nisam dovoljno pokvaren da ne budem seljak.

U toj bici opet sam  se izgubio.

Niđe vrata, krvavu ti neđelju...




                                   GLAD  




Usnulo jutro bori se da ne ostane u noći.

Borim se i ja.

Dok gledam kako sviće polako me osvaja glad.

Putuje direktno do mozga.

Glad osvaja site od nervoze i životne gorčine. Tako im ubrizga malo endorfina u centralni nervni sistem.

Danas sam pacijent sopstvenog života.

Pokušava da me izleči kao gerantološka sestra starog i nemoćnog bolesnika.

Skrećem pogled na još uvek otvoren prazan orman.

Pokupio je sve stvari, čak i moje, valjda za uspomenu.

Možda iz pakosti.

Moraću u kupovinu u nekim ritama. Samo kad bih  ukrotila ovu glad.

Razdire mi čitavu utrobu i cepa bolovima svaku misao.

Sedam u auto i vozim nasumično. Trube mi i psuju...

Ne obazirem se. Žurim da stišam ove glasove u sebi. Da nahranim bes, sujetu, bol, mržnju, malodušnost.

I dok se gledam u ogledalu butika vidim ženu u novim stvarima.

Ne prepoznajem sebe. Tuga se ne vidi od skupih stvari

Okrećem se, njišem , pućim usne i ludiram se.

Mlada sam još uvek. Sve dok platna kartica prekraja sve duševne nedostatke.

Plaćam sreću zajedno sa garderobom. 

 

 




понедељак, 18. октобар 2021.

kratka priča "Šešir"

Kratke priče na jednoj strani 
short stories on one page













Šešir

Samo bi Rembrant znao naslikati toliko bora koliko je njegovo lice život izvezao, gusto kao goblen.

Oči su mu jedino  odavale živost. Caklile su se ispod teških smežuranih kapaka koji kao da nisu pripadali tim mladim očima. Malo izbačena gornja usana stvarala  je zabrinut izraz lica. Možda je to bilo i zbog retkih sedih brkova koji su kao visibabe visili nadole.

Pamtim da je uvek nosio šešir, štofani, crni. Često bi saginjao glavu kad ga potrese priča i onda se nije mogao videti tužni izraz lica ni bol u očima. Taj šešir bio je maska za svet.

Vezao se za njega kao da je deo tela koji mu nedostaje.

Mlada gola žena sela je na zatvoren klavir ispred njega. Toplota kože već je pravila mrlјe na lakiranom drvetu. Znojila se.

„Hajde, šta čekaš!? Slikaj me!“ Podviknula je starcu. Na desnoj butini imala je plavu podvezicu, to joj je bila jedina garderoba.

Uzeo je u ruke fotografski aparat i nanišanio je. Ruke su mu drhtale, nikako nije mogao da nađe pravi ugao.

Najzad je skinuo šešir sa glave i pružio ženi.“ Evo ti, stavi ga ispred međunožja“, reče joj promuklo.

Sevnula je blenda kao da je šešir konačno dobio pravu priliku.

 

среда, 2. јун 2021.

"Porodične zlatne niti" priča izašla u knjizi " PERO AMATERA" BEČEJ

Kratke priče na jednoj strani

short stories on one page





 

 

Porodične zlatne niti...

 

 

Njegova majka gospođa Kona imala je mnogo mladeža po licu.

U nekom trenutku sam ih sve prebrojala ali ne mogu se setiti broja. 

Sedela sam preko puta nje za velikim hrastovim stolom dugačke trpezarije. Večeras kao gošća njenog sina.

Tako me je predstavila ostatku gostiju.

Bila je prava dama, rafiniranog ukusa za nakit. Odmerenim ponašanjem samo je isticala svoje poreklo i obrazovanje.

Suprotno tome ,moja porodica bila je vrlo skromna.

Pošteni i vredni ljudi potekli od zemljoradnje. I dok sam gledala raspored tih njenih mladeža, upitah se da li ona to zna?! 

Ako bi saznala kako bi se ponašala prema meni?

Ćutke sam jela, pazeći da ne pobrkam redosled, leva ruka viljuška, desna ruka nož, vinska čaša za nogicu, ispijanje u malim gutljajima. 

Jedini luksuz bilo je to što sam mogla ispod stola da izujem neopaženo salonske cipele i mrdam prstićima da se opustim.

To je moglo čak biti i opasnost.

Dok se pod stolom opuštam za stolom da zabrljam.

Večera je tekla bez predaha. Hrana je bila preukusna i tako, tanjir po tanjir stigosmo do dezerta.

Zahvalih se i zatražih kafu, jaču, crnu. 

Tad poče življa konverzacija.Odjednom, gospođa Kona obrati se meni.. “Gospođice, vaši roditelji, gde rade?” 

Bilo mi je svejedno, ručak beše završen pa hrabro počeh... “Na pijaci draga gospođo, Palilujskoj. Jutros su doneli pun kamion paprika i nema mrdanja dok to ne rasprodaju!” 

Preblede gospođa Kona, pobegoše i mladeži od anemije. 

Klimala je odsutno glavom i ko zna šta bi tu još bilo da me otac ne pozva na video poziv direktno s pijace... Zanemeše svi za stolom.

Valjda se uplašili mog tate onako s šajkačom, nije spavao celu prethodnu noć od straha da ne obiju kamion. 

Izvinite me, kažem ljudima, pa one salonke pod mišku i pravac odakle sam i došla. 

Porodične zlatne niti gospođa Kone zatvoriše se bez mene.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Kratke priče

Zagrljaj

Kratke priče na jednoj strani  short stories on one page Objavljeno na sajtu "Čudo" Zagrljaj   Otac je znao da pravi male svir...