Šešir
Samo
bi Rembrant znao naslikati toliko bora koliko je njegovo lice život izvezao, gusto
kao goblen.
Oči su
mu jedino odavale živost. Caklile su se ispod
teških smežuranih kapaka koji kao da nisu pripadali tim mladim očima. Malo izbačena
gornja usana stvarala je zabrinut izraz lica.
Možda je to bilo i zbog retkih sedih brkova koji su kao visibabe visili nadole.
Pamtim
da je uvek nosio šešir, štofani, crni. Često bi saginjao glavu kad ga potrese priča
i onda se nije mogao videti tužni izraz lica ni bol u očima. Taj šešir bio je maska
za svet.
Vezao
se za njega kao da je deo tela koji mu nedostaje.
Mlada
gola žena sela je na zatvoren klavir ispred njega. Toplota kože već je pravila mrlјe
na lakiranom drvetu. Znojila se.
„Hajde,
šta čekaš!? Slikaj me!“ Podviknula je starcu. Na desnoj butini imala je plavu podvezicu,
to joj je bila jedina garderoba.
Uzeo
je u ruke fotografski aparat i nanišanio je. Ruke su mu drhtale, nikako nije mogao
da nađe pravi ugao.
Najzad
je skinuo šešir sa glave i pružio ženi.“ Evo ti, stavi ga ispred međunožja“, reče
joj promuklo.
Sevnula je blenda kao da je šešir konačno
dobio pravu priliku.
Нема коментара:
Постави коментар
Komentar je uvek dobro dosao!